Dan posle još jednog u nizu mazohističkih poraza uprave Šampiona Srbije, koji nam polako prelaze u naviku, donosi samo spoznaju da sve što se sinoć dogodilo nije samo ružan san, već mnogo gora stvarnost.
O igri koja nesumnjivo dovodi u pitanje izbor profesije nekih fudbalera u crno-beloj opremi, pa zaključno sa tri u jednom porazom od ekipe koja je u svakom pogledu hendikepirana fudbalski barem onoliko koliki je nivo ometenosti u razvoju njihovog golmana, nema se šta posebno reći, a da nije već spomenuto i to nekoliko puta.
O kouču koji nikada u karijeri nije vezano izgubio od neke ekipe tri meča mogu samo da dodam da bi čak i ovde satanizovani Milinković, od tri dobio barem jednu utakmicu i to sa sve oba svoja podočnjaka i gomilom praznih flaša oko sebe. Od (skoro) svega uvek postoji gore, a mi za tu životnu istinu saznajemo naravno iskustveno.
Ali, treba reći, da u svoj ovoj kataklizmičnoj stvarnosti, kada mnogi veruju da nas je Bog napustio ili krenuo kažnjavati zbog neumerene konzumacije bureka u klupskim prostorijama, da smo zapravo bili u ne maloj milosti Nebeskih Sila, kada nije uslišena želja mnogih da u prisustvu “cenjenog” komšiluka, bude obavljena ceremonija dodele Titule Prvaka Srbije u fudbalu, jer bi umesto fino uglancanog trofeja dobili kiblu prepunu ciganskih fekalija i svakojakih nečistoća, koja bi još dugo vremena neprijatno vonjala na spomenuto. Nikada nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore.
A komšiluk ko komšiluk, jednom kada se navadi na nečiju kuću onda imaš Ivkovu slavu, pa se hvataj za glavu koliko hoćeš.
Nego da nastavim dalje.
Još iste večeri, dok se Hram nije sasvim ispraznio, mogao sam prilično jasno da vidim Bogija sa jednom izuvenom papučom i nogom spremnom da bude uronjena u cipelu, što je najpouzdaniji znak da će u dogledno vreme sunce ipak osvanuti iznad Humske. Nikada nije sve crno u crno-belom svetu.
I treći benefit od čitavog cirkusa je (uzdam se u brata Ramadana) toliko oplakivani odlazak u Jevropu (sa sve korejskim poluostrvom) većine Šampionskog tima, gde će nas verujem uzorno predstavljati, ako budu igrali, a neki će doći (nadam se) pod ruku trenera Rossija umesto malog Adema.
Šta sada?
Pa za početak sažvakati i progutati ovaj produkt varenja koji nam je strpan u usta i proslaviti Titulu, ako bude imao ko i ako se bude imalo gde. Naša je tjs. Stanojeva, ništa gora od čergarskih sa aromom naftalina, koje se slave svkogodišnje.
Zatim olakšati se produkta varenja koji sedi na klupi ( to je valjda rešeno) i najzad pustiti vodu da spere produkt varenja nataložen u klupskim prostorijama (to ima veze sa drugom Bogijevom papučom).
Tada će sve biti bolje.
Što se onih koji ostaju tiče da spomenem samo neke:
Ostojiću dobro je to, ali nisu oni od sinoć neki protivnik
Obriši suze dragi (Džigi) jer čitav je život pred nama…
(Profesor)